Morska vidra – Wikipedija

Morska vidra – Wikipedija
Prijeđi na sadržaj
Izvor: Wikipedija
Morska vidra
Status zaštite
Status zaštite:
ugroženi
Sistematika
Carstvo:
Animalia
Koljeno:
Chordata
Potkoljeno:
Vertebrata
Razred:
Mammalia
Red:
Carnivora
Porodica:
Mustelidae
Potporodica:
Lutrinae
Rod:
Enhydra
Fleming
, 1828.
Vrsta:
E. lutris
Dvojno ime
Enhydra lutris
Linnaeus
, 1758.)
Rasprostranjenost
Suvremena i povijesna rasprostranjenost
Baze podataka
GBIF
wiki
vrste
WD
wiki
slike
wiki
galerija
Morska vidra
Enhydra lutris
morski
je
sisavac
s prirodnim staništem u području sjevernog
Tihog oceana
, od sjevernog
Japana
i istoka
Kamčatke
preko
Aleutskih otoka
do
Kalifornije
Odrasle jedinke obično teže između 14 i 45 kilograma, što ih čini najtežim od svih
vidri
, no istovremeno jednom od najmanjih vrsta morskih sisavaca. Različito od drugih morskih sisavaca, morske vidre imaju gust sloj
krzna
, najgušći od svih vrsta sisavaca, s do 150 000 dlaka po četvornom centimetru. Obično nastanjuju plitka obalna područja, gdje se hrane manjim beskralješnjacima poput
morskih ježinaca
školjkaša
hobotnica
, te
ribama
Morska je vidra tipičan primjer
ključne vrste
. Važan je grabežljivac morskih ježinaca, koji bi inače uzrokovali veliku štetu
šumama kelpa
. Šume kelpa pružaju ključno stanište i hranu ostalim morskim životinjama, istovremeno sprječavajući nastanak obalne erozije.
Morske su vidre nekada učestalo lovili zbog njihova bogatog krzna. Smatra se kako se nekadašnja populacija kretala od 150 000 do 300 000 jedinki. Istovremeno, smatra se kako je pola milijuna vidri ubijeno između 1741. i 1911. godine. Dotada, smatra se da se svjetska populacija morskih vidri smanjila na 1000 do 2000 jedinki u 13 kolonija, te je potpuno nestala iz većeg broja nekadašnjih staništa. Otada, populacija se povećala kroz pokušaje očuvanja vrste i ponovnim uvođenjem iste u nekadašnja područja nastanjivanja. Ipak, vrsta se smatra ugroženom zbog svoje ranjivosti na izljeve nafte, grabežljivce i bolesti.
Taksonomija
uredi
uredi kôd
Morska je vidra najveći član porodice
kuna
Mustelidae
). Član je potporodice
vidri
Lutrinae
), i jedini je član roda
Enhydra
. Postoje tri prepoznatljive podvrste:
Sjeverna morska vidra
Enhydra lutris kenyoni
(Wilson, 1990.), urođena je vrsta
Aleutskih otoka
, i južne
Aljaske
. Ponovno je uvedena u razna područja između Aljaske i
Oregona
Poznata je i kao aljaska morska vidra.
Južna morska vidra
Enhydra lutris nereis
(Merriam, 1904.), pronalazi ju se na obalama središnje
Kalifornije
Poznata je i kao kalifornijska morska vidra.
Obična morska vidra
Enhydra lutris lutris
(Linné, 1758.), raširena je od
Kurilskih otoka
do
Komandorskih otoka
u zapadnom
Tihom ocanu
Poznata je i kao azijska morska vidra.
Najbliži srodnik morske vidre je
riječna vidra
Riječne vidre često bivaju zamijenjene za morske vidre jer su često viđene na morskim obalama.
Biologija i ponašanje
uredi
uredi kôd
Fizičke osobine
uredi
uredi kôd
Gusto krzno morske vidre nadima njeno tijelo kada je izvan vode.
Mužjaci morske vidre teže od 22 do 45
kilograma
, te većinom dostižu duljinu od 1.2 do 1.5
metara
. Ženke su manje, teže od 14 do 33 kilograma i dosegnu duljinu od 1 do 1,4 metra.
Mužjaci su obično 35
% teži i 8
% dulji, te imaju teže glave i vratove.
Vrsta ima izuzetno gusto smeđe ili crvenosmeđe
krzno
s gustoćom do 150 000
dlaka
po četvornom centimetru. Glava, vrat i prsa svjetlije su boje od ostatka tijela. Krzno se sastoji od duge zaštitne dlake i sloja gustog donjeg krzna. Kada su čiste, zaštitne dlake u potpunosti su vodootporne, što dopušta donjem sloju krzna da zadržava zrak i ostaje suh, ali zahtijeva i vrlo brižljivo, redovno održavanje. Krzno drži hladnu vodu podalje od vidrine kože.
Različito od ostalih morskih sisavaca, morske vidre nemaju potkožnu mast koja zadržava njihovu toplinu; sloj njihova potkožnog masnog tkiva debeo je tek 1 cm.
Prednje su šape kratke s kandžama koje se mogu uvući, dok su stražnje šape dulje, djelomično spljoštene, s
plivaćim kožicama
Peti prst na stražnjim šapama najdulji je, što im otežava kretanje na tlu.
Rep je prilično kratak, zadebljan i mišićav. Morske vidre nemaju
mirisne žlijezde
. Njihove
žlijezde lojnice
izlučuju
skvalen
, kojeg je moguće pronaći i u ostalih sisavaca no u znatno malim koncentracijama.
Morske vidre imaju posebno prilagođenu kralješnicu i koštanu građu koja im dopušta veliku gipkost. Također imaju veliki kapacitet
pluća
u usporedbi s
perajarima
: 2 do 4 puta veći od njih. Morske vidre pohranjuju 66
% kisika u svojim plućima, pa su velika pluća dobro prilagođena za kratka plitka uranjanja. Istovremeno, ovo pomaže pri
uzgonu
Morske vidre imaju zbijene
kutnjake
s glatkim vrhom; jedini su
mesojedi
s manje od četiri donjih
sjekutića
Morske vidre imaju 38
kromosoma
Lov i prehrana
uredi
uredi kôd
Morski ježinac
omiljena je hrana morske vidre.
Morske vidre love tijekom kratkih urona, često na morskom dnu. Uroni u prosjeku traju minutu, rijetko dulje od 4 minute.
Jedini je morski sisavac sposoban podizati i okretati kamenje, što često čini svojim prednjim šapama tražeći plijen.
Kako bi otkinula abalone s kamena, morska vidra udara abalonovu ljušturu koristeći veći kamen, u prosjeku s 45 udaraca u 15 sekundi.
Morska vidra je također sposobna otkidati puževe i ostale organizme s kelpa, kopati duboko u mulju u potrazi za školjkama,
i hvatati ribe svojim šapama. Morske se vidre hrane gotovo svakom vrstom dostupne morske hrane, uključujući
morske ježince
rakove
školjke
hobotnice
lignje
Morska vidra ima, obično ispod svake prednje noge, kožnu vrećicu koja se širi preko prsa. U ovu vrećicu (obično ispod lijeve prednje noge), životinja pohranjuje prikupljenu hranu koju donosi na površinu.
Na površini, morske se vidre hrane dok plutaju na leđima. Kako bi otvorila ljušturu školjke, morska će vidra udarati školjku objema šapama o kamen oslonjen na njena prsa. Koristi donje sjekutiće kako bi dostigla do mesa školjkaša.
Korištenje kamenja tijekom hranjenja i lova čini morsku vidru jednim od veoma rijetkih vrsta sisavaca koje se koriste alatom.
Divlje morske vidre moraju pojesti hranu u iznosu od 20 do 30
% svoje tjelesne težine svakoga dana (morske vidre u zarobljeništvu jednu nešto manje), i u potrezi su za plijenom gotovo svakih 5 sati.
Metabolizam
morske vidre dva do tri puta je viši od kopnenog sisavca slične veličine.
Imaju najnižu
asimilacijsku
učinkovitost
mesojeda
(82
%), i prolazak hrane kroz utrobu traje samo 3 sata. Morske vidre lako gube toplinu u svom hladnom staništu, te radi toga moraju održavati visok metabolizam radi održavanja topline.
Morske vidre upotrebljavaju više morske vode od većine ostalih morskih sisavaca, vjerojatno radi visokog stvaranja
uree
iz visokoproteinske prehrane, kao i višeg sadržaja
elektrolita
u sastavu njihovog plijena od onog u ribe. Njihovi
bubrezi
komparativno su veći od bubrega ostalih sisavaca radi nadoknade spomenutog problema.
Morske se vidre većinom hrane u sumrak, najčešće u rano jutro ili uvečer.
Majke uče svoje mladunce tehnikama lova, a mladunčad često zadržava majčine preference pri hranjenju.
Razmnožavanje i životni ciklus
uredi
uredi kôd
Mužjaci dostižu spolnu zrelost s navršenih 5-6 godina života i ostaju spolno aktivni do otprilike 19. godine života. Ženke spolnu zrelost dostižu s 4-5 godina, no ponekad i s navršenih 2-3 godine života. Morske su vidre
poliginične
: mužjaci imaju više partnerica. Ženke u zarobljeništvu ponekad se tjeraju dvaput u godini, u kasnoj zimi/proljeću i opet u kasno ljeto/jesen. Parenje se odvija nakon ženkina tjeranja, koje obično traje 3-5 dana. Tijekom ovih vremenskih peridoa mužjaci brane svoj teritorij; rijetko dođe do fizičkih obračuna među mužjacima, te većina razmirica biva riješena prijetećim držanjima tijela.
Mladunčad je potpuno ovisna o majci prvih 3 do 4 mjeseca svoga života.
Udvaranje je veoma razigrano. Par zajedno pliva i roni, dok se mužjak prevrće i uvija u vodi kako bi dao ženki do znanja da je zainteresiran. Mužjak će ponekad plivati s licem prema dolje te brže nego inače. Sam čin parenja odvija se u vodi i može biti grub, tijekom kojeg mužjak grize ženku za jednu stranu lica ili njušku te ponekad drži njenu glavu pod vodom. Ženke često imaju karakteristične ožiljke na njušci radi toga,
a ponekad i ugibaju.
Nijedna utvrđena sezona parenja nije promatrana, no sjeverna populacija dostiže vrhunac od svibnja do lipnja, dok južna populacija vrhunac dostiže od siječnja do ožujka. Vrsta je sposobna doživjeti
fakultativnu dijapauzu
. Gestacija kalifornijskih morskih vidri traje približno 6 mjeseci, dok gestacija aljaskih morskih vidri traje dulje i zna trajati i do 7-8 mjeseci.
Gestacija završava koćenjem jednog mladunčeta koji u prosjeku teži od 1,4 do 2,3 kilograma. Ako se okote blizanci, u pravilu preživi samo jedan od njih.
Mladunčad se rađa sa smećkastožutim krznom koje je pahuljastije od krzna odrasle morske vidre i takvo ostaje preko dva mjeseca. Krzno mladunčeta morske vidre zadržava toliko zraka da ono nije sposobno roniti.
U potpunosti je ovisno o majci kada je u pitanju hrana i njegovanje, te ga majka u pravilu nosi uokolo na svom trbuhu dok pliva na leđima. Mladunče siše majčino mlijeko otprilike 4 tjedna, nakon čega mu majka počinje davati komadiće plijena. Mlijeko morske vidre po sastavu je sličnije onomu morskih sisavaca iz porodice
mustelidae
, s 23
% masti, 13
% bjelančevina, i samo 1
laktoze
. Tijekom potrage za hranom, majka ostavlja mladunče da pluta na površini vode. Ako mladunče ne spava, ono će glasno dozivati majku dok se ona ne vrati.
Majka uči mladunče kako da lovi, roni i održava čistoću krzna. Mladunče morske vidre uvježbava plivanje i ronjenje nekoliko tjedana prije nego što je uopće sposobno stići do dna. Obično, predmeti koje vraća natrag na površinu niske su hranjive vrijednosti, poput žarko obojanih
morskih zvjezdača
ili šljunak.
Mladunčad je ovisna o majci 5-15 mjeseci (u prosjeku 6), i često samo 30
% mladunčadi preživi prvu godinu. Iskusnije majke imaju najbolji uspjeh. U nekim slučajevima viđena su i posvajanja. U divljini morske vidre znaju doživjeti najviše 23 godine, dok je prosjek 10-11 godina.
U zarobljeništvu znaju živjeti dulje od 20 godina.
Ponašanje
uredi
uredi kôd
Kako ne bi otplutale na otvoreno more, morske će vidre ponekad spavati držeći se za šape.
Morske vidre mogu provesti čitav svoj život u vodi, čak i kotiti se u njoj, no mogu doći i na kopno radi odmora.
Često se zajedno omotavaju u kelp i zajedno plutaju u veliki grupama. Najveća grupa plutajućih vidri ikad viđena imala je više od 2000 jedinki.
Ženke izbjegavaju mužjake izvan sezone parenja, i vidre se često odvajaju u muška i ženska područja.
Ženke su često viđene u većim majčinskim grupama koje su sačinjavale bake, mlađe kćeri i najmlađa mladunčad, te su zajedno dijelile jedno područje. Mužjaci se često sakupljaju u "samačke" grupe blizu područja ženki. Proturječni podatci o rasprostranjenosti i migracijama morskih vidri sugerira da su njihova kretanja ovisna o dostupnosti izvora hrane.
Morske su vidre
dnevne životinje
, i veći dio vidrina dana zauzima potraga za hranom i njegovanje krzna. Njegovanje krzna sastoji se od čišćenja krzna, raspetljavanja čvorova, uklanjanja labavog krzna, trljanja krzna radi istiskivanja vode i uvođenja zraka, i puhanja zraka u krzno. Promatraču njegovanje krzna nalikuje na grebanje.
10
Kada jede, morska se vidra učestalo okreće u vodi, vjerojatno radi ispiranja ostataka hrane s krzna.
Ekologija
uredi
uredi kôd
Rasprostranjenost i stanište
uredi
uredi kôd
Od
2006.
godine, populacije morskih vidri postoje u sljedećim područjima:
Kalifornija: otprilike 2.750 južnih morskih vidri
Aljaska, Britanska Kolumbija i Washington: 64.600 do 77.300 sjevernih morskih vidri
Rusija: otprilike 15.000 morskih vidri
Japan: manje od 12 jedinki morske vidre
Postoje prijave o viđenju morskih vidri u tjesnacu Georgia, no nepromjenjivo se radi o
riječnim vidrama
, koje su čest prizor uz morsku obalu.
Morske vidre preferiraju niske obalne vode manje od 55 metara dubine. Najčešće ih se nalazi u područjima sa stjenovitim obalama i gustim
šumama kelpa
, iako nastanjuju i
koraljne grebene
Ekološka uloga
uredi
uredi kôd
Morske su vidre primjer
ključne vrste
; njihova prisutnost utječe na ekosustav dublje nego što to njihova veličina i broj sugeriraju. Morske vidre održavaju uravnotežen broj određenih beskralježnjaka, posebno
morskih ježinaca
. Morski ježinci hrane se korijenjem
kelpa
, nakon čega kelp otpluta i ugiba. Gubitak staništa i hranjivih tvari koje šume kelpa pružaju dovodi do dubokih kaskadnih efekata na morski ekosustav. Obalna područja bez morskih vidri često postaju goleti morskih ježinaca, s velikim brojem morskih ježinaca, bez šuma kelpa.
Ponovno uvođenje morskih vidri u vode Britanske Kolumbije dovelo je do dramatičnih poboljšanja u zdravlju oblanih ekosustava.
Populacije morskih vidri oko aljaskih
Aleutskih otoka
opao je u zadnjim desetljećima.
1980.ih
, područje je imalo između 55.000 i 100.000 jedinki, no populacija je pala na otprilike 6.000 jedinki do
2000.
godine.
11
Najprihvatljivije objašnenje dosad, koje i dalje ostaje upitno, jest kako se orke u tom području hrane morskim vidrama. Ne vjeruje se kako morske vidre ugibaju od bolesti i gladi, jer je pronađeno tek nekoliko tijela bolesnih i izgladnjelih vidri.
11
Neke se
orke
usavršavaju u hvatanju morskih sisavaca, dok se ostale usredotočuju na hranjenje ribom. Orke koje preferiraju morske sisavce u pravilu napadaju
tuljane
morske lavove
i manje vrste
kitova
. Mala, krznena morska vidra pruža malu hranjivu vrijednost životinji poput orke, no moguće je kako su se orke počele hraniti vidrama zbog nedostatka njihovog uobičajenog, mnogo većeg plijena. Populacija velikih kitova desetkovana je nakon
kitolova
1960.ih
. Zatim je uslijedilo masivno opadanje broja
običnih tuljana
Stellerovih morskih lavova
1970.ih
1980.ih
, što je natjeralo orke u potragu za manjim plijenom.
12
Teorija o grabežljivosti orka za morskim vidrama i dalje ostaje upitna i nema izravnih dokaza da orke love morske vidre do krajnjih granica.
Drugi grabežljivci koji morskim vidrama predstavljaju prijetnju jesu
morski psi
i morski lavovi.
Bjeloglavi štekavci
hrane se mladunčadi morskih vidra, hvatajući ih s površine vode kada majka izbiva radi potrage za hranom.
Izvori
uredi
uredi kôd
Enhydra lutris
Animal Diversity Web
, University of Michigan Museum of Zoology
Enhydra lutris
(Linnaeus, 1758), Sea otter
Arhivirana inačica izvorne stranice
od 4. listopada 2007. (
Wayback Machine
IUCN Otter Specialist Group
Sea Otter, Enhydra lutris at MarineBio.org
Waddlers and Paddlers: A Sea Otter Story - Warm Hearts & Cold Water
; Reitherman, Bruce (producent i fotograf)
Marine Mammals of Eastern North Pacific and Arctic Waters
(2. izdanje, poglavlje:
Sea otter
); Delphine, Haley
Sea otter
BBC
Sea otter AquaFact file
Vancouver Aquarium Marine Science Centre
Sea Otter
Arhivirana inačica izvorne stranice
od 16. veljače 2008. (
Wayback Machine
British Columbia Ministry of Environment, Lands and Parks
MBNMS:California Sea Otter Game Refuge
Monterey Bay National Marine Sanctuary
Arhivirana kopija
. Inačica
izvorne stranice
arhivirana 11. listopada 2008
. Pristupljeno 18. prosinca 2007.
CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (
link
Aleutian Sea Otter population falls 70% in eight years
CNN
Lacking a decent meal, killer whales reach for the popcorn
; Chanut, Françoise;
University of California at Santa Cruz
Drugi projekti Wikimedije
uredi
uredi kôd
Zajednički poslužitelj
ima još građe o temi
morska vidra
Wikivrste
imaju podatke o taksonu
morska vidra
Dobavljeno iz "
Kategorije
Izabrani članci
Ugrožene vrste
Vidre
Skrivena kategorija:
CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu
Morska vidra
Dodaj temu